-0.2 C
Belgrade
Utorak, decembar 2, 2025

Režija zvana život: Severna Koreja očima stranca

Te 2018. godine, svet je bio dosta drugačiji. Rusija je bila u vestima zato što je bila domaćin Svetskog prvenstva u fudbalu, pandemija je bila samo teorijska lekcija iz biologije, a predsednik Severne Koreje je po prvi put od 1953. godine prešao granicu i kročio u Južnu Koreju. Iste te godine sam se zatekao u Južnoj Koreji, iz razloga koji su imali mnogo manji značaj za globalnu politiku. Planirao sam put u Japan, a baš dok sam kupovao karte moja omiljena avio-kompanija je uvela novu vrstu kabine. Jedan od prvih letova novog aviona je išao za Seul, pa sam povratak iz Japana uzeo preko tog grada, ne sluteći da će me ta sitna odluka na kraju odvesti i u najzatvoreniju zemlju na svetu: Severnu Koreju

Seul je divan grad, ali sve najbitnije može da se obiđe u dva dana, a ja sam imao četiri. Gledajući razne ture, video sam da ih ima dosta koje vode u demilitarizovanu zonu, granicu između dve Koreje. Sama granica se nalazi tek pedesetak kilometara od prestonice tako da bi i tura do DMZ bila poludnevni izlet – što da ne.

Dok je naš autobus prilazio granici, vodič je na razglasu rekao da pogledamo na levo i videćemo gola brda Severne Koreje. Objasnio nam je da su brda gola zbog toga što su njihove komšije sa severa imale problema sa energentima pa su posekli šumu da bi imali šta da lože. Sama demilitarizovana zona sa južne strane, bar na prvi pogled, deluje kao neki zabavni park – gomila prodavnica sa suvenirima i grickalicama, uređeni parkovi, šarene reklame, turisti koji poziraju. Međutim, jezivi prizori su me vrlo brzo uverili da ovaj park nimalo nije zabavan. Izrešetana lokomotiva, koju su saveznici uništili da ne bi pala u posed protivnika, most bez povratka koji je služio za razmenu ratnih zarobljenika i na sve strane znaci upozorenja da pazimo kuda hodamo, jer je teren miniran.

Režija zvana život Severna Koreja očima stranca

Na sredini DMZ se nalazi nekoliko baraka, u kojima se održavaju sastanci predstavnika dve Koreje. Iako ture obično uključuju i posetu ovim barakama, u vreme moje posete to nije bilo moguće, zbog planiranog susreta predsednika dve Koreje. U sastavu ture je bila i poseta jednom uzvišenju sa kog se pruža pogled na Severnu Koreju. Na platou su bili instalirani i dvogledi, vodič nam je rekao da možemo da gledamo, ali da budemo oprezni jer postoji mogućnost da nas upuca vojnik iz Severne Koreje. Takođe, saznali smo i da je selo u podnožju planine lažno, da su ga severne komšije izgradile kako bi pokazali svetu da ekonomski nezadrživo napreduju.

To je bio trenutak kada sam rešio – moram da odem i u drugu Koreju. Stvari koje nam je vodič pričao su zvučale kao ratna propaganda, želeo sam da čujem i drugu stranu. U to vreme je delovalo kao da će se Severna Koreja otvoriti ka svetu (sastanci predsednika dve Koreje, a onda i Trampova poseta), pa sam verovao da hvatam poslednju priliku da vidim autentičnu DNRK.

Čim sam se vratio u Beograd bacio sam se na istraživanje i pronašao nekoliko agencija koje organizuju ture u DNRK. Iako nisam ljubitelj organizovanih tura, za posetu ovoj državi je to praktično – jedini način. Odabrao sam turu, pripremio dokumentaciju za izradu vize i počeo psihički da se pripremam za činjenicu da za koji mesec putujem u SEVERNU KOREJU!

Ture počinju iz Pekinga i putnici mogu da biraju da li će do Pjongjanga ići vozom (oko 24h) ili avionom severnokorejske nacionalne avio-kompanije Air Koryo. Flota ove kompanije se sastoji od aviona ruske proizvodnje kojima je zabranjen prelet nad Evropom, jer ne ispunjavaju tehničke uslove, tako da je izbor bio lak – idem avionom!

Par dana pre početka ture, cela grupa se sastala u prostorijama agencije da bismo dobili obuku šta smemo, a šta ne smemo da radimo tokom naše posete. Imajući u vidu šta se desilo američkom studentu (Otto Warmbier) samo godinu dana ranije, upijali smo sve informacije i svako od nas je imao nekoliko dopunskih pitanja. Glavno pravilo – nikako ne iskazivati nepoštovanje prema vođama DNRK ili njihovom liku u formi fotografije, statue, ili cveta (!).

Režija zvana život Severna Koreja očima stranca

Ovo pravilo se tumači u najširem mogućem smislu. Na primer, prilikom fotografisanja statue Kim Il-Sunga, ne sme da se odseče deo figure u kadru i strogo je zabranjeno fotografisati kip otpozadi. Prilikom posete spomenicima, potrebno je ponašati se „dostojanstveno“, prilikom fotografisanja sa spomenikom treba imati neutralnu pozu i neutralan izraz lica.

Drugo pravilo – ne odvajati se od grupe. Već na aerodromu su se grupi pridružila dva lokalna vodiča i oni su bili sa nama sve vreme, čak su i spavali sa nama u istom hotelu. Sutradan nam se pridružio i kamerman, kako su nam objasnili on je snimao materijal za DVD sa uspomenama. Ostala pravila su, uslovno rečeno, očekivana. Nije dozvoljeno distribuiranje bilo kakvog verskog materijala, ili materijala o Južnoj Koreji. Nije dozvoljeno fotografisati vojsku.

Sa druge strane, posavetovali su nas da se opskrbimo memorijskim karticama, jer ćemo fotografisati mnogo više nego što smo u tom trenutku mislili da će nam biti dozvoljeno. Mobilni može da se nosi, ali osim u funkciji kamere nije od velike koristi, jer niko nema roming ugovor sa severnokorejskim operaterom, a Wi-Fi je misaona imenica. Za ture koje uključuju posetu mauzoleju, obavezno je poneti pristojnu odeću – za muškarce to su pantalone (ne farmerke!), košulja i kravata. Dan nakon obuke, deo grupe koji ide vozom se uputio u Pjongjang, a mi smo se narednog dana ukrcali u avion i naša severnokorejska avantura je počela – baš tu, na pekinškom aerodromu.

U trenutku sam zaboravio sve sa obuke, nisam bio siguran da li smem da pogledam stjuardesu u oči, da li se klanjam ili samo da se nasmešim ili treba držati neutralni izraz lica. Na jednom sedištu sam video novine sa slikom predsednika i ponadao sam se da mi ih niko neće pružiti, jer neću znati šta da radim sa njima. Par minuta kasnije trema je popustila, posle poletanja smo iskusili legendarni „Air Koryo burger“, a neka dva sata kasnije smo sleteli u Pjongjang.

Režija zvana život Severna Koreja očima stranca

Procedura na granici je bila kao i svaka druga, vrlo brzo se cela grupa okupila u holu aerodroma, pridružili su nam se vodiči i ušli smo u autobus. Severnokorejci ne pečatiraju paoš, već se pred polazak dobija tzv. turistička knjižica. Ova knjižica će mi narednih nekoliko dana služiti kao jedini oblik identifikacije, jer su vodiči još na aerodromu uzeli pasoše celoj grupi – da ih ne izgubimo!

Prvi utisak je bio auto-put od aerodroma do centra prestonice. Put je bio širok ravan, i potpuno prazan. Iza zaštitne ograde, na bankini su bili pešaci i biciklisti. Sa obe strane puta, skoro celom dužinom bilo je zasađeno cveće. Kako smo prilazili gradu, tako su sve češći bili bilbordi, ali na njima nisu bile reklame. Svaka površina koja bi u našem svetu bila reklamna, u DNRK služi da se prikaže portret vođe, neka motivaciona poruka, ili oba.

Arhitekturom dominira socrealizam, sa primesama korejske kulture. Dok smo prilazili centru, osećao sam se kao da se vozimo kroz šareniju verziju Novog Beograda i sve čekao da naiđemo na Zapadnu kapiju. Umesto nje, naišli smo na Trijumfalnu kapiju – veoma liči na onu u Parizu, samo je deset metara viša. Postoje i noviji delovi grada sa modernijim zgradama, ali nijedna zgrada ne odskače stilski od drugih. Stigli smo do hotela, ostavili stvari i odmah krenuli u razgledanje grada.

Prvo smo se uputili na Kim Il-Sungov trg, koji je jedna ogromna ravna površina bez ikakvih sadržaja, baš kao jedan poznati beogradski trg, posle renoviranja. Jedna značajna razlika je što su na podu odštampane tačke u pravilnim razmacima, a pored nekih tačaka se nalaze i brojevi. Objasnili su nam da su to markeri, gde ljudi treba da stoje tokom vojnih parada. Trg je oivičen Velikom Narodnom Čitaonicom, zgradama nekoliko ministarstava i rekom, preko koje se pruža pogled na Džuče toranj na drugoj obali.

Nakon što su nam pokazali toranj, a shvativši koliko prazno ih gledamo, vodiči su nam objasnili šta je Džuče. Radi se o zvaničnoj državnoj ideologiji DNRK, čiji je tvorac Kim Il Sung. Džuče je zamenio marksizam sedamdesetih godina prošlog veka ali, iako je bio zamišljen da stvori zamenu za religiju, na neki način je postao baš to. Portreti i statue vođa se nalaze svuda, a građani nose i bedževe sa njihovim likovima.

Režija zvana život Severna Koreja očima stranca

Nakon posete trgu, uputili smo se u knjižaru. Nije nam baš bilo jasno šta tu tražimo, pa smo se okupili ispred ulaza i kao hipnotisani posmatrali milicajku koja je robotskim pokretima regulisala saobraćaj. Grad ima relativno malo semafora (počeli su da ih uvode tek pre desetak godina) i decenijsku kulturu karijernih saobraćajki.

Došlo je vreme i za našu poslednju stanicu u prvom danu – Prvomajski stadion, na kojem se održavalo nešto što zovu Arirang Mass Games. Vodič je na engleskom objasnio da se radi o plesno-gimnastičkom performansu koji promoviše zajedništvo, a ja sam shvatio da idemo na slet. Performans je zaista bio impresivan, sa pirotehnikom i dronovima (pre osam godina), ali najneverovatniji je bio ekran koji je prikazivao pozadinske slike. Taj „ekran“ je zapravo bila grupa od 20.000 dece sa kartonima u rukama, koja su sinhronizovano sa muzikom podizala kartone odgovarajućih boja i tako prikazivala slike, čak i jednostavne animacije! Slet traje oko 90 minuta i prema zvaničnim podacima u njemu učestvuje oko 100.000 ljudi.

Sledećeg jutra smo ustali oko 7, na brzinu doručkovali i uputili se u Palatu Sunca. Ova palata je najveći komunistički mauzolej na svetu i posvećen je prvoj dvojici lidera DNRK. Unutra je zabranjeno fotografisanje, a na garderobi se predaje sve osim novčanika. Dozvoljeno je nositi ručni sat, ali samo ako nije „pametan“. Na nekoliko mesta se prolazi i kroz vazdušnu zavesu, da posetioci ne bi unosili prašinu.

Nakon nekoliko sala sa portretima i statuama, ušli smo u prostoriju gde se nalazi balzamovano telo Kim Il-Sunga. Posetioci se kreću u grupama po četvoro, klanjaju se prvo kod nogu, pa sa leve strane i onda sa desne strane. Nakon toga se prelazi u prostoriju gde je izloženo ordenje i pokloni koje je primio. Na vrlo značajnom mestu se nalazi fotografija Josipa Broza Tita i Kim Il-Sunga. Okrenuo sam se ka ostalima iz grupe i pitao ih gde su slike njihovih predsednika.

Režija zvana život Severna Koreja očima stranca

Sprat niže, slična procedura za Kim Jong-Ila. Izašli smo iz mauzoleja i napravili par grupnih fotografija, a onda smo se uputili dalje, ka Spomeniku osnivanju partije i kompleksu spomenika na Mansu brdu. Ovim kompleksom dominiraju dve statue bivših predsednika, visine dvadeset metara. U trenutku kad smo mi bili tamo, ispred spomenika su stajali svatovi. Objasnili su nam da je jedan od običaja tokom venčanja i poseta ovim statuama.

Ostatak dana smo proveli obilazeći spomenike, razgledajući Ulicu Mladih Naučnika, a popeli smo se i na Džuče toranj sa kog se pruža fenomenalan pogled na ceo grad. Nakon večere smo imali dovoljno energije samo da operemo zube i otišli smo na spavanje.

Sutradan smo ustali još ranije, pošto je dug put bio pred nama. Trebalo je da idemo na jug Severne Koreje, na granicu sa južnom. Seli smo u naš verni autobus i krenuli auto-putem Pjongjang-Seul. Dakle, pola godine kasnije, ponovo sam bio u demilitarizovanoj zoni između dve Koreje, samo ovaj put sa severne strane.

Atmosfera je znatno drugačija. Za razliku od šarenih tezgi, sa ove strane DMZ više deluje kao neka kasarna. Čak je i naš vodič sa ove strane granice bio vojnik. Posetili smo salu gde je potpisan sporazum o primirju između dve Koreje, a zatim smo otišli i do Mirovnog sela, baraka koje nisam uspeo da posetim prošli put. Rekli su nam da je otključano ili sa severne ili sa južne strane, i da ne postoji raspored, odnosno da posetioci tek kad stignu saznaju da li će moći da uđu u jednu od baraka. Ispostavilo je da su vrata otključana sa naše strane!

Ušli smo u jednu baraku i kada smo prošli sredinu, tehnički smo prešli granicu i ušli u Južnu Koreju. Uslikao sam fotografiju na kojoj je moja leva noga u Severnoj Koreji, a desna u Južnoj.

Režija zvana život Severna Koreja očima stranca

U povratku smo posetili Kesong – predratnu prestonicu Koreje, koja je pre rata pripadala Južnoj koreji a nakon potpisanog primirja pripala Severnoj. Ovo je jedini grad koji tokom rata nije bio sravnjen sa zemljom, delom zbog istorijskog značaja, a delom i zbog toga što se nije znalo kome će na kraju pripasti. Ovaj grad je jedinstvena prilika da se vidi prava korejska arhitektura, bez solitera Seula ili blokova Pjongjanga.

Vratili smo se u Pjongjang i za kraj smo ostavili nešto što ne zahteva puno hodanja – provozali smo se pjongjanškim metroom. Pre nego što smo se spustili do vozova, vodič nam je rekao da pazimo kad fotografišemo. Naime, ako budemo slikali sa stepenica, luster na stanici će zakloniti lice Kim Il-Sunga i zbog toga treba da fotografišemo tek kad siđemo na peron. Stanice su u ruskom stilu, svaka je zamišljena kao umetničko delo za sebe, a vozovi su iz Berlina.

Sledećeg jutra smo se uputili na aerodrom i odleteli nazad u Peking. Putovanje je bilo gotovo, ali utisci nisu. Video sam dve strane iste zemlje, dve verzije istog naroda, dve realnosti koje se nikada ne dodiruju. Kada sam se vratio kući, shvatio sam da je to jedno od onih putovanja koja ne znam kako da prepričam, jer ne postoji „najlepši deo“ ni „klopa koju obavezno treba probati“. Postoji samo osećaj da sam bio negde, gde svet funkcioniše po potpuno drugačijim pravilima.

Tekst i foto: Dušan Dželebdžić

Pratite nas na našoj LinkedinFacebookInstagram i stranici, budite u toku sa novostima i zanimljivostima iz turizma i ugostiteljstva.

- Sponzorisano -
- Sponzorisano -
- Sponzorisano -
- Sponzorisano -